Vilim Svečnjak je rođen u Zagrebu 12. srpnja 1906. godine. Prvu slikarsku naobrazbu dobio je od Zlatka Šulentića na zagrebačkoj Realnoj gimnaziji. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, kiparstvo kod Rudolfa Valdeca i Frana Kršinića, ali je diplomirao na slikarstvu kod prefesora Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića, Tomislava Krizmana i Ljube Babića. Za vrijeme stipendijskog boravka u Parizu 1934. godine sudjeluje s grupom Zemlja na izložbama u Zagrebu i Sofiji. Sve do u godine Svjetskog rata Svečnjakovo stvaralaštvo karakterizira izrazita socijalna i društvenokritička nota ostvarena ekspresionističkim vokabularom virtuoznog crteža i temperamentnog senzibiliteta prema bojama. Već u tim godinama možemo definirati bit Svečnjakovog opusa koji će se razvijati kroz vrijeme u preplitanju, ulančavanju zasebnih, cjelovitih ciklusa. Početkom tridesetih godina to je ciklus iz Mitrovice, kasnije iz Braile na Crnom moru, pa slijede Balade Petrice Kerempuha, a početkom četrdesetih godina, s angažiranim ekspresionizmom preklapa se intimizam bonarovskog kolorizma. Kraj rata dočekao je u Rijeci, gdje će 1949. godine osnovati današnju Modernu galeriju, a od 1951. godine ponovno živi u Zagrebu. Opću posljeratnu, likovnu nedoumicu Vilim je Svečnjak riješio vraćanjem ekspresionističkim korjenima u makedonskom ciklusu 1948. godine, a desetljeće potom eksperimentira s elementima neokubizma i ruoizma. Šesdesetih godina slikarstvo Vilima Svečnjaka akceptira recentnosti nepredmetnog stvaralaštva, posebno oslobađanjem i individualizacijom rukopisa i palete na pejzažnim prospektima. Tu možemo jednu cijelu seriju slika označiti pristajanjem na poetiku nadrealizma, ali i prepoznati definitivno Svečnjakovo opredjeljenje za pejzažno slikarstvo. Ciklusi iz Bola, Krapine, Zagorja ili Zagreba prepliću se kao cezure s portretima, mrtvim prirodama ili aktovima. Kroz tih nekoliko posljednjih, stvaralačkih ljeta, Svečnjak se pokazao kao tradicionalni umjetnik s vjerom u vrhunsko metijerstvo i poetiku ekspresionizma, s osobnom ljubavlju prema slikarstvu motiva. Vrijeme oko sedamdesetih godina opće je okretanje umjetnosti sebi samoj i osnovama, primarnostima stvaralaštva. Za Svečnjaka je to bila poetika stvaranja dobrih slika, po starim, metijerskim kriterijima, ali i sa senzibilitetom novih sloboda i nikada neugašenim osjećajem za kolorističko bogatstvo ekspresije čistih boja i zavidnih skladova. Vilim je Svečnjak bio slikar u tradicionalnom smislu i s punim značenjem te riječi i tog zanimanja. Ostavio je iza sebe teško preglediv opus slika, crteža, grafika, keramike i primijenjenih nacrta. Bavio se slikanjem, crtanjem, tapiserijom, oblikovanjem uporabnih predmeta, grafičkim dizajnom, bio je grafički urednik Enciklopedije, scenograf, muzeolog i kritičar. Za redovitog člana Akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988. godine. Godine 1990. donirao je gradu Zagrebu dvije stvaralačke cjeline. Prva je Zbirka Zemlja s 280 ranih grafika, crteža i slika socijalne tematike, a za osnutak Memorijalne galerije Marte i Vilima Svečnjaka ostavio je 562 rada. Umro je u Zagrebu, poslije duge bolesti, 03. lipnja 1993. godine.