Vilim Svečnjak je rođen u Zagrebu 12. srpnja 1906. godine. Prvu slikarsku naobrazbu dobio je od Zlatka Šulentića na zagrebačkoj Realnoj gimnaziji. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, kiparstvo kod Rudolfa Valdeca i Frana Kršinića, ali je diplomirao na slikarstvu kod prefesora Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića, Tomislava Krizmana i Ljube Babića. Za vrijeme stipendijskog boravka u Parizu 1934. godine sudjeluje s grupom Zemlja na izložbama u Zagrebu i Sofiji. Sve do u godine Svjetskog rata Svečnjakovo stvaralaštvo karakterizira izrazita socijalna i društvenokritička nota ostvarena ekspresionističkim vokabularom virtuoznog crteža i temperamentnog senzibiliteta prema bojama. Već u tim godinama možemo definirati bit Svečnjakovog opusa koji će se razvijati kroz vrijeme u preplitanju, ulančavanju zasebnih, cjelovitih ciklusa. Početkom tridesetih godina to je ciklus iz Mitrovice, kasnije iz Braile na Crnom moru, pa slijede Balade Petrice Kerempuha, a početkom četrdesetih godina, s angažiranim ekspresionizmom preklapa se intimizam bonarovskog kolorizma. Kraj rata dočekao je u Rijeci, gdje će 1949. godine osnovati današnju Modernu galeriju, a od 1951. godine ponovno živi u Zagrebu. Opću posljeratnu, likovnu nedoumicu Vilim je Svečnjak riješio vraćanjem ekspresionističkim korjenima u makedonskom ciklusu 1948. godine, a desetljeće potom eksperimentira s elementima neokubizma i ruoizma. Šesdesetih godina slikarstvo Vilima Svečnjaka akceptira recentnosti nepredmetnog stvaralaštva, posebno oslobađanjem i individualizacijom rukopisa i palete na pejzažnim prospektima. Tu možemo jednu cijelu seriju slika označiti pristajanjem na poetiku nadrealizma, ali i prepoznati definitivno Svečnjakovo opredjeljenje za pejzažno slikarstvo. Ciklusi iz Bola, Krapine, Zagorja ili Zagreba prepliću se kao cezure s portretima, mrtvim prirodama ili aktovima. Kroz tih nekoliko posljednjih, stvaralačkih ljeta, Svečnjak se pokazao kao tradicionalni umjetnik s vjerom u vrhunsko metijerstvo i poetiku ekspresionizma, s osobnom ljubavlju prema slikarstvu motiva. Vrijeme oko sedamdesetih godina opće je okretanje umjetnosti sebi samoj i osnovama, primarnostima stvaralaštva. Za Svečnjaka je to bila poetika stvaranja dobrih slika, po starim, metijerskim kriterijima, ali i sa senzibilitetom novih sloboda i nikada neugašenim osjećajem za kolorističko bogatstvo ekspresije čistih boja i zavidnih skladova. Vilim je Svečnjak bio slikar u tradicionalnom smislu i s punim značenjem te riječi i tog zanimanja. Ostavio je iza sebe teško preglediv opus slika, crteža, grafika, keramike i primijenjenih nacrta. Bavio se slikanjem, crtanjem, tapiserijom, oblikovanjem uporabnih predmeta, grafičkim dizajnom, bio je grafički urednik Enciklopedije, scenograf, muzeolog i kritičar. Za redovitog člana Akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988. godine. Godine 1990. donirao je gradu Zagrebu dvije stvaralačke cjeline. Prva je Zbirka Zemlja s 280 ranih grafika, crteža i slika socijalne tematike, a za osnutak Memorijalne galerije Marte i Vilima Svečnjaka ostavio je 562 rada. Umro je u Zagrebu, poslije duge bolesti, 03. lipnja 1993. godine. Vilim Svečnjak was born on July 12, 1906 in Zagreb. He received his initial painting education from Zlatko Šulentić at Zagreb High School; then he enrolled in the Art Academy Sculpture at Rudolf Valdec and Frano Kršinić, yet graduating from Painting at Professors Maksimilijan Vanka, Vladimir Becić, Tomislav Krizman and Ljubo Babić. During his scholarship in Paris in 1934, he participated at exhibitions in Zagreb and Sofia with the Zemlja Group. Up to World War II, Svečnjak's work was characterized by pronounced social issues and social criticism expressed through expressionist vocabulary of virtuoso drawing and temperament color sensitivity. Svečnjak's opus could have been well defined as early as those years, having developed with time through interlacing and linking of distinct, integral cycles. At the beginning of the 1930s, it was the Mitrovica cycle, then the cycles from Braila at the Black Sea, to be followed by Petrica Kerempuh Ballads, and by engaged expressionism overlapping with Intimism of Bonnard's colorism at the beginning of the 1940s. The end of World War II found Svečnjak in Rijeka, where he founded the present Modern Gallery in 1949. He moved back to Zagreb in 1951. Vilim Svečnjak resolved the general post-war dilemma by turning back to the expressionist roots with his Macedonian cycle in 1948, to be followed by ten-year experimentation with the elements of NeoCubism and Rouaultism. In the 1960s, Svečnjak's work reflected his adoption of the recent nonfigural creativity, especially through the liberation and individualization of his works and palette in landscape perspective. A whole series of his paintings could be interpreted by his approaching the poetry of Surrealism, while at the same time definitely recognizing his choice of landscape painting. His cycles from Bol, Krapina, Zagorje or Zagreb intertwine like caesurae with portraits, still lifes or nudes. During these last few productive years, Svečnjak displayed himself as a traditional artist with firm belief in superior métier and poetry of expressionism, with special love of motif painting. During the 1970s, there was a general tendency of the art focusing on itself and its fundamentals, the primary issues of the art work. For Svečnjak, it was the poetics of quality paintings according to the old, métier criteria, yet implying the sensitivity of new freedoms and never extinguished sense for coloristic wealth of pure color expression and enviable harmony. Vilim Svečnjak was a painter in the traditional and full sense of the word and vocation. He has left behind a hardly surveyable opus of paintings, drawings, graphics, ceramics and applied layouts. He was engaged in painting, drawing, tapestry, consumer goods design, graphic design; he was graphic editor of Encyclopedia, stage designer, museologist and reviewer. Svečnjak was elected member of the Academy of Science and Arts in 1988. In 1990, he donated two art ensembles to the City of Zagreb: the Zemlja Collection with 280 early graphics, drawings and paintings of social topics, and 562 works for the establishment of the Marta and Vilim Svečnjak Memorial Gallery. Vilim Svečnjak died in Zagreb, after prolonged illness, on June 3, 1993. For half a century, Marta Svečnjak was much more than a wife and partner to Vilim Svečnjak. She was his muse, inspiration, mainspring, model, dream, and at the same time his documentalist, critic, exhibition decorator, and advisor in general. Her name is part of the Memorial Collection title because Vilim Svečnjak would not have been able to produce such a great opus without her. Marta Svečnjak je bila Vilimu tijekom pola stoljeća života više od supruge i bračne partnerice. Ona je bila njegova muza, inspiracija, poticaj, model, san, ali u isto vrijeme i dokumentarist, kritičar, aranžer izložaba i savjetnik za svekoliku opremu. Njezino ime ulazi u naslov Memorijalne zbirke, jer, jednostavno, bez nje ni Vilim Svečnjak nebi napravio toliki opus. Marta, djevojački Smolikova rođena je 14. ožujka 1903. godine u češkom mjestu Holice. Diplomirala je klavir na Konzervatoriju u Pragu. Udajom za liječnika Milana Premrua dolazi živjeti na Sušak. Od vremena izbjeglištva u Assisi, tijekom Drugog svjetskog rata, nerazdvojna je supatnica s Vilimom Svečnjakom. O njezinom likovnom radu pisao je dugogodišnji, zajednički im prijatelj, Jan Janković: Godine 1952. došla je u Zagreb i počela se baviti slikarstvom i keramikom. Svojim izvanrednim slikarskim senzibilitetom i maštovitošću stvorila je u keramici djela najviše estetske i likovne vrijednosti, te munjevito osvojila simpatije najšire publike i uvažavanje i laskave ocjene stručne kritike, kako u zemlji, tako i u inozemstvu... imala je zapažene samostalne izložbe u centrru keramike, u Faenzi, pa u Bassanu del Grapa... (a) zagrebačkoj likovnoj publici ostala je u nezaboravnom sjećanju njezina zaista veličanstvena samostalna izložba u foyeru Pionirskog kazališta Trešnjevka 1963. godine... Svojim radovima bila je u javnosti zastupljena posljednji put na Svjetskom triennalu male keramnike u Zagrebu 1984. godine. Marta Svečnjak umrla je u Zagrebu 11. siječnja 1993. godine. Marta Svečnjak née Smolikova was born on March 14, 1903 in Holice, Czech Republic. She graduated from the Prag Conservatoire (piano). Having married to Milan Premru, a physician, she moved to Sušak; from their exile in Assisi, she was Vilim Svečnjak's inseparable fellow-sufferer during World War II. Her visual art has been described by their longstanding friend, Jan Janković: "She came to Zagreb in 1952 to start dealing with painting and ceramic. With her extraordinary painter's sensitivity and imagination she created ceramic works of highest esthetic quality and visual value, having quickly captured affinity of the public at large as well as full recognition and flattering reviews from professional critics both in Croatia and abroad... She had noticeable one-man exhibitions in the center of ceramics, Faenza, then in Bassano del Grapa; ... her magnificent one-man exhibition in Trešnjevka Pioneer Theater foyer in 1963 has long been remembered by the Zagreb visual art public". Her last appearance in public was her participation in the World Triennale of Small Ceramics in Zagreb, 1984. Marta Svečnjak died on January 11, 1993 in Zagreb. Vilim Svečnjak je rođen u Zagrebu 12. srpnja 1906. godine. Prvu slikarsku naobrazbu dobio je od Zlatka Šulentića na zagrebačkoj Realnoj gimnaziji. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, kiparstvo kod Rudolfa Valdeca i Frana Kršinića, ali je diplomirao na slikarstvu kod prefesora Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića, Tomislava Krizmana i Ljube Babića. Za vrijeme stipendijskog boravka u Parizu 1934. godine sudjeluje s grupom Zemlja na izložbama u Zagrebu i Sofiji. Sve do u godine Svjetskog rata Svečnjakovo stvaralaštvo karakterizira izrazita socijalna i društvenokritička nota ostvarena ekspresionističkim vokabularom virtuoznog crteža i temperamentnog senzibiliteta prema bojama. Već u tim godinama možemo definirati bit Svečnjakovog opusa koji će se razvijati kroz vrijeme u preplitanju, ulančavanju zasebnih, cjelovitih ciklusa. Početkom tridesetih godina to je ciklus iz Mitrovice, kasnije iz Braile na Crnom moru, pa slijede Balade Petrice Kerempuha, a početkom četrdesetih godina, s angažiranim ekspresionizmom preklapa se intimizam bonarovskog kolorizma. Kraj rata dočekao je u Rijeci, gdje će 1949. godine osnovati današnju Modernu galeriju, a od 1951. godine ponovno živi u Zagrebu. Opću posljeratnu, likovnu nedoumicu Vilim je Svečnjak riješio vraćanjem ekspresionističkim korjenima u makedonskom ciklusu 1948. godine, a desetljeće potom eksperimentira s elementima neokubizma i ruoizma. Šesdesetih godina slikarstvo Vilima Svečnjaka akceptira recentnosti nepredmetnog stvaralaštva, posebno oslobađanjem i individualizacijom rukopisa i palete na pejzažnim prospektima. Tu možemo jednu cijelu seriju slika označiti pristajanjem na poetiku nadrealizma, ali i prepoznati definitivno Svečnjakovo opredjeljenje za pejzažno slikarstvo. Ciklusi iz Bola, Krapine, Zagorja ili Zagreba prepliću se kao cezure s portretima, mrtvim prirodama ili aktovima. Kroz tih nekoliko posljednjih, stvaralačkih ljeta, Svečnjak se pokazao kao tradicionalni umjetnik s vjerom u vrhunsko metijerstvo i poetiku ekspresionizma, s osobnom ljubavlju prema slikarstvu motiva. Vrijeme oko sedamdesetih godina opće je okretanje umjetnosti sebi samoj i osnovama, primarnostima stvaralaštva. Za Svečnjaka je to bila poetika stvaranja dobrih slika, po starim, metijerskim kriterijima, ali i sa senzibilitetom novih sloboda i nikada neugašenim osjećajem za kolorističko bogatstvo ekspresije čistih boja i zavidnih skladova. Vilim je Svečnjak bio slikar u tradicionalnom smislu i s punim značenjem te riječi i tog zanimanja. Ostavio je iza sebe teško preglediv opus slika, crteža, grafika, keramike i primijenjenih nacrta. Bavio se slikanjem, crtanjem, tapiserijom, oblikovanjem uporabnih predmeta, grafičkim dizajnom, bio je grafički urednik Enciklopedije, scenograf, muzeolog i kritičar. Za redovitog člana Akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1988. godine. Godine 1990. donirao je gradu Zagrebu dvije stvaralačke cjeline. Prva je Zbirka Zemlja s 280 ranih grafika, crteža i slika socijalne tematike, a za osnutak Memorijalne galerije Marte i Vilima Svečnjaka ostavio je 562 rada. Umro je u Zagrebu, poslije duge bolesti, 03. lipnja 1993. godine.